Novine Online

Političko i vojno preuzimanje općine Foča započelo je 7. travnja 1992. godine, prvim vojnim akcijama u gradu. Srpske snage, uz podršku artiljerije i teškog naoružanja, počele su zauzimati dio po dio Foče. Zauzimanje Foče završeno je 16. ili 17. travnja 1992. Okolna sela su bila pod opsadom do sredine lipnja 1992. godine.

U zločinima u Foči je, prema podacima prikupljenim do prosinca 2006. godine u Istraživačko-dokumentacionom centru, nestalo 2.752 građana nesrpske nacionalnosti, mahom Bošnjaka. Od tog broja je za 1.899 ljudi potvrđeno da su ubijeni, a 853 se još uvijek vode kao nestali. Obitelj Kovač osjetila je na svojim leđima, početkom 1992. godine, teror srpskih paravojnih postrojbi, pljačke vojnika JNA i gorku bol uzrokovanu napuštanjem svog rodnog kraja. Mnogi članovi obitelji, prijatelji i susjedi nisu preživjeli to razdoblje, ali obitelj Kovač je putujući preko bosanskih planina pa potom prošavši nekoliko zemalja, uspjela pobjeći agresoru, spasiti svoje najmlađe članove i pronaći utočište u Francuskoj. Po dolasku u Francusku članovi obitelji Kovač bili su, kako to slijedi, pozvani iz Francuskog ureda za zaštitu izbjeglica i žrtava aparthejda da iznesu svoju situaciju i naveli razlog njihovog zahtjeva za stjecanje statusa političkih izbjeglica. Portal Javno u posjedu je svjedočenja članova obitelji Kovač iz 1996. godine, potresnim pričama o zločinima počinjenim nad stanovništvom na području Foče i nevjerojatnom putu izbjeglica u Francusku. Njihovo je svjedočenje dio tužbe protiv Radovana Karadžića u Haagu. Svjedočenje Z. Kovač: ''Četnici nisu našli oružje pa su odveli muškarce i mladiće'' ''Udata sam i majka sam dvoje djece od 7 i 9 godina. Živjeli smo u Tjentištu, općina Foča. Grad Tjentište je imao 5000 stanovnika, većina žitelja bili su Muslimani. Imali smo kući i nismo loše živjeli. No, poslije prvih demokratskih izbora 1990. godine sve se poremetilo. U mjesecu travnju četnici su napali sve muslimanske gradove i sela kao i grad Tjentište. Sklonili smo se u Gacko, gdje je moj muž radio i gdje smo imali stan. Primili smo kod nas u stan 14 drugih izbjeglica. Tu smo ostali otprilike 25 dana i mogli smo vidjeti dolazak i odlazak takozvane Jugoslavenske narodne armije koja se povukla iz Hrvatske prema Srbiji i Crnoj Gori. Bilo je nevjerojatno vidjeti sav taj ratni plijen koji su odvozili u kamionima. Mogli smo vidjeti krevete malih beba, namještaj, televizije pa čak i stoku: krave, kokoši, svinje, ovce… Sve pokradene stvari su prevezene u Srbiju i Crnu Goru. Nismo mogli vjerovati da je to ista vojska čiji je zadatak trebao biti da nas brani od neprijatelja. Kada je došao red da se napadne Gacko, mi smo se sklonili u Borac. Poslije kratkog zatišja, vratili smo se u Gacko, odakle smo krenuli prema Tjentištu s 10 autobusa punih žena i djece. Kada smo stigli u Tjentište, tamo smo našli četnike s tenkovima uperenim prema našim kućama. U sumrak, tražili smo mjesto za prespavati i sutradan smo se vratili uzeti nešto za jesti i nahraniti stoku. Tjedan dana nakon toga četnici su došli napraviti pretres u stanu i tražili oružje. Kako nisu ništa našli, odveli su muškarce i mladiće. Jedne subote moja susjeda J. Babić je došla u jednom kamionu punom Srba, po kojeg je bio poslao moj susjed R. Mastilović (čiji je otac bio četnik u vrijeme Drugog svjetskog rata). Moj suprug i njegov brat nalazili su se iza kuće kada su se četnici iznenada pojavili vičući 'sastanak', i u istom trenutku je izbila tučnjava, mučenje moga supruga, moje svekrve, mog djevera.

 

''Uhvatite je, ona ide po ustaše''

Obuzeta strahom, uzela sam svoju kćer i htjela sam se sakriti, ali su me uhvatili vičući ''ona ide po ustaše''. Tukli su me i zatvorili u moju kuću. Za vrijeme dok sam bila zatvorena u kući s mojom

Photo gallery.cjes.ru/img/evstafiev/evstafiev-bosnia-tra

kćerkom, odveli su moga muža zajedno s mojim sinom iza kuće i zatim su tukli moga muža; bio je pun modrica i u nesvijesti. Čim je stigao Crnogorac J. Vuković i naredio im da prestanu s mučenjem, četnici su nam, na brutalan način, uzeli sve naše zlato i novac prijeteći da će mi ubiti djecu. Kako je riječ popratio djelom, jedan od četnika je uzeo moju kćer stavljajući joj nož pod vrat. Od straha djeca su nas izdala pa smo bili prisiljeni dati im našu zadnju ušteđevinu. Kada su sve uzeli, ponovno su me zatvorili zajedno s mojom kćeri. Nisam znala što se dogodilo s mojim mužem i mojim sinom. Nakon kratkog vremena moj djever nam je otvorio vrata i tada sam vidjela moga muža pretučenog koji se u međuvremenu osvijestio. Moj muž je poveo sa sobom svoju majku, svoga sina i svog brata i tako su pobjegli u planinu. Ja sam se skrila jer su se četnici ponovno vratili; poslije njihovog dolaska, zaklala sam jedno janje i donijela ga u šumu, tamo gdje su se nalazili moj muž i ostali. I tada sam mu stavila zavoje za ublaživanje bolova. Kasnije, otišla sam kod našeg susjeda da vidim što je s njim i vidjela sam iste četnike koji su odvajali muškarce od žena, da bi ih tukli, te potom pljačkali. Vratila sam se da bih odvela stoku kod majke u Igoče, ali četnici su već bili u selu.Bježeći pred njima, sklonili smo se u jednu pećinu u planini Vučevo. Noću bismo odlazili po hranu i mlijeko ali bismo uvijek bili otkriveni i četnici bi pucali na nas. Sve u strahu, moja kćerka je opekla noge skačući u vruće mlijeko. Vidjevši da ne možemo više ostati u pećini, pobjegli smo u planinu i tamo ostali do 20. srpnja i sve to vrijeme pod paljbom oružja. Moj sin M. je ranjen na planini Vučevo. Odlučili smo prijeći planinu Vučevo da bismo došli do planine Igman. Prijelaz, koji je bio zamoran, trajao je šest dana i šest noći. Odatle smo otišli u Zenicu, ostavljajući mog muža u planini Igman s bosanskom vojskom da bi branio svoju zemlju; i tu sam po zadnji put vidjela mog muža. Kada smo stigli u Zenicu, smjestili su nas u napuštene škole uz vrlo loše uvjete života. Ostala sam tamo tri mjeseca, s mojim ranjenim sinom u lošim medicinskim njegama. Razmišljala sam kako da spasim djecu i sebe. Saznala sam da francusko udruženje 'Equilibre' ženama s djecom nudi mogućnost odlaska u Francusku. Nakon dugog razmišljanja, odlučila sam otići, unatoč činjenici da nisam znala što je s mojim mužem kojega sam ostavila u planini Igman.

U Francuskoj dočekani s toplim obrokom i liječnicima

Iz Zenice smo autobusom otišli do Splita, gdje smo prenoćili. Sutradan smo brodom otišli za Italiju,

Ratko Mladić Photo Reuters

a iz Italije autobusom u Francusku. Stigli smo u Chamonix dana 7. studenog 1992. godine, zatim smo otišli u Lyon gdje smo bili dočekani s toplim obrokom i liječnicima koji su nam pružili potrebnu njegu. Sutradan smo nastavili put i to u društvu još osam drugih žena, dom maloga gradića La Poueze kod prihvatnih obitelji. Nakon osam mjeseci provedenih kod obitelji Rousseau, bili smo prinuđeni napustiti kuću i ljude koji su bili jako ljubazni prema nama. Nakon ljetnih praznika provedenih u Rumily (u organizaciji udruženja 'Equilibre'), odvojili smo se. Jedno udruženje u Alenconu je zbrinulo pet bosanskih obitelji od kojih i moju. U Alenconu smo dobili na raspolaganje stan za dvije obitelji. Tada sam saznala da ću biti smještena zajedno s mojom zaovom (op.a. šogorica); moj život je ponovno dobio smisao jer sam pronašla članove svoje obitelji. Moja zaova ima troje djece, njihovim dolaskom moja djeca su sa svojim rođacima, tako da se ne osjećaju samima u jednoj stranoj zemlji.

Ponovni susret s mužem

Sve to vrijeme, slijepo sam tražila novosti od moga muža da bih saznala je li živ. Do mjeseca

Photo Reuters

rujna 1993. godine nisam o njemu imala nikakvih novosti sve dok nisam primila telefonski poziv iz Njemačke; to je bio moj muž. Nisam mogla vjerovati da je to bio on. Tada sam otišla kod njega u posjetu, ali moj boravak se produžio više nego što sam to mislila. Živio je u jednoj velikoj zgradi (gdje je živjelo više od 1000 osoba različitih nacionalnosti), u malenoj prostoriji od devet metara kvadratnih, gdje smo poslije živjeli nas četvero. I tu sam prvi put vidjela što znači mafija i droga. Život je postao nepodnošljiv i neizdrživ jer nismo bili zaštićeni i briga o tom da nas njemačka vlada vrati natrag u zemlju nas je zabrinjavala sve više i više. Kako nismo više mogli podnositi taj strah i to nespokojstvo, odlučili smo se vratiti u Francusku gdje smo već bili prihvaćeni, gdje je naš život bio sigurniji, naročito za našu djecu i njihovu budućnost, i gdje moj djever živi sa svojom obitelji. Sad se nalazimo u jednom gradiću. Djeca idu u školu i osmijeh im se vratio jer je strah iščeznuo. Danas ponovno živim i život nastavljam tamo gdje sam ga ostavila prije četiri godine.''