Novine Online

– Prvih dana u zatvoru dobijao sam čak i cigarete, a onda počinje pakao. Pitaju me za oružje, donose nekakve spiskove po kojima ja imam pušku. Za tu nepostojeću pušku dobio sam stravične batine. Ispituju me koga imam od rodbine, a onda me odjednom pitaju šta mi radi šurjak Ratko Radeta. Kad sam kazao da je civil, oni mi kratko odgovore da je potpukovnik JNA. Slijede opet batine, pa me onda vežu za radijator. Ili me vežu kaišom za vrat pa me vodaju i vuku za sobom. Običnim kliještima mi vade zube i natjerali me da jedem papir. Dnevno su me prebijali i po tri puta sve dok ne bih pao u nesvijest, a onda mi daju nekakvu infuziju koja traje desetak minuta, ali mi vene sve nateknu.

U to vrijeme nas je u ćeliji bilo 14. Savo Šormaz je sebi isjekao vene u pokušaju da se spasi daljih muka. Kasnije je razmijenjen. Ono što me je zapanjilo, pored ostalog, jeste strašno saznanje da su pojedinci u Livnu, a vjerovatno je to imalo i strogu koordinaciju i konspiraciju, dugo radili na pripremi ovog zla. Oni su pomno pratili i bilježili šta mi sve radimo, pa čak i kad su u pitanju najbanalnije stvari, i to iz onih vremena "bratstva i jedinstva". Tako dobro su znali kuda putujemo, a onda bi na tu činjenicu dograđivali svoje verzije. Imali su pribilježene i takve "podatke" poput, recimo, kakvu je pitu pripremila moja žena za put tamo nekog dana koji je njih zbog nečega zanimao. Oni su radili svoj posao, a mi Srbi po starom. Tako je u Glamoču, gdje je pobijedio SDS, komandir policije bio musliman.

– Jednog dana sam ugledao Milana Marelju kako sa još trojicom svojih drugova ulazi u moju ćeliju i na trenutak mi se učinilo da će stvari krenuti nabolje. Istina, svi smo znali kako je njegov otac Jure sa dva svjedoka dobio partizansku spomenicu, ali računao sam kako mu se kćerka othranila u našoj kući sa mojom kćerkom Verom. Što kažu, jele su iz istog tanjura. Brzo sam shvatio da od te moje naivne nade nema ništa. S njim je ušao Bolotin i  Andabak . Toliko su me isprebijali da mi je prsna kost pukla, a jedan me nožem pokušao brijati, a potom su nožem htjeli da izvade moje zlatne zube. Jedan od njih je prekinuo ovu strašnu scenu riječima: "Neka zuba, kad ga zakoljemo, lakše ćemo ih izvaditi."

– Nešto kasnije počeli su da me udaraju pištoljima, a jedan od njih, koji je prije rata bio izbacivač u hotelu "Park", bjesomučno me je udarao električnom palicom. Ta tortura trajala je danima, a onda je došao u moju ćeliju Jozo Perić , bivši inspektor duvanjskog MUP-a. Nakon dugotrajnog mučenja prisilio me je da otkopam obiteljski nakit vrijedan više od dvadeset tisuća maraka. Kad sam otkopao taj nakit, prosto mi ga je istrgao iz ruku. Poslije su došle nove optužbe. Sada sam bio okrivljen da sam bio u pratnji dr. Jovana Raškovića i da sam minirao terene oko nekih hrvatskih kuća, a onda su me jednom prilikom golog proveli kroz Livno. Pri tom je uvijek išla ista rečenica – Priznaj, inače te siječemo na komade! Uhvatili smo ti ženu i sina! Priznaj, inače su oni gotovi! Ko je od vas zadužen za oružje?

To zlo je tako potrajalo cijela četiri mjeseca, a onda mi saopćavaju da dolazi Vojna policija HVO-a i HOS-a i da me vode da me ubiju. Na kraju je po mene došao moj sugrađanin Tomislav Garić , nekadašnji poznati komunista i policajac. Gotovo sam se obradovao, jer sam ga nekada častio kada je polazio u poznate jugoslavenske misije naše policije u umirivanju situacije na Kosovu. Kad smo došli u zgradu Osnovne škole "Ivan Goran Kovačić", nisam ni znao da je to već bio logor koji je bio veoma vješto sakriven od očiju javnosti. Normalno, tu mislim od naše javnosti, jer strana informativna sredstva su se veoma uspješno potrudila da svjetsku javnost bombarduju sasvim drugim informacijama.

Prvih dana mog boravka u tom i takvom logoru primijetio sam 12 ćelavih ljudi, ošišanih do kože, koji su bili smješteni u ćeliji preko puta naše. Po njihovom govoru odmah sam vidio da je riječ o Srbijancima. Poviše njihovih vrata bilo je ispisano veliko U i iscrtana šahovnica. Ti jadnici bili su potpuno modri od batina i išarani po tijelu flomasterima.

– Već prve noći došao je u našu ćeliju Jašarević i ljutito mi dao znak glavom da izađem iz ćelije. Doveo me je u jednu učionicu bogato namještenu opljačkanim namještajem. Tu je njihov načelnik Muhamed Ibrahimović , bivši kapetan JNA. Garić se razbaškario u drugom ćošku, a Jašarević odmah počinje sa čitanjem moje presude, jer sam "dokazano pripremao otpor Srba u Livnu", te da sam vršio naoružavanje Srba u Livnu, te da vlastima nisam predao svoj pištolj "smith-wesson". Na kraju me pitaju za posljednju želju. Tada sam pomislio da je stvarno došao kraj. Tražio sam da me zakopaju na mjestu gdje će me moći djeca i žena posjećivati. Oni mi na to kratko i nezainteresovano odvrate kako će me zakopati na đubrištu. Nakon toga me puštaju dva dana na miru, a onda me uzimaju na utovar opljačkanih stvari. Jedna Hrvatica, kojoj su dovezli te stvari, uvrijeđeno podvikne: "U moju kuću možete tuđu muku unijeti samo preko mene mrtve." U tom je naišao i njen sin i on je podržao majku. Razvoženje tih opljačkanih stvari uglavnom smo obavljali noću. Izvjesni vojnik sa nadimkom Kobra obrati mi se: "Ti si, Risto?! Kad se vratim iz Zagreba, bićeš moj pacijent." Srećom, nije se više vratio.

– Grupa Srbijanaca, sezonski radnici, u Livno su stigli iz Rijeke i Zagreba. Navodno nisu imali tzv. domovnice. Jedne večeri su završili u jamama oko Livna. Pokupio ih je Milan Bailo, zvani Grof. Blago njima, oni su razmijenjeni, mislio sam ja, a jedan vojnik mi kaže: "Naći će oni svoje najbliže brzo, ali u crnoj zemljici. Nikog oni više neće vidjeti." Posebna priča je kad bi dolazili tzv. europski promatrači, oni iz "Helsinki Watcha", pa oni iz Crvenog križa. Tamničari bi nas tada sakrivali u napuštenu školu u Vidošima, dok te komisije ne prođu. Poseban mučitelj bio je neki Švabo iz Frankfurta. On je čak ubio i dvojicu svojih kolega zbog nekih para.

– Jednog dana su počeli sa pravljenjem nekakvih spiskova ko hoće kući, a ko hoće u Jugoslaviju. Jedne prilike pokupe nas 53 i odvedu u Pakovo, selo kod Knina. Sedam sati čekamo. Ništa. Seljaci se na nas bacaju blatom. Vrate nas u splitsku "Loru". Sutradan se vraćamo u Livno. Muhamed Ibrahimović nas dočekuje sa još pedesetak drugih: "Eto, vidite, gospodo livanjski Srbi. Vas Srbi neće, jer kažu da u Livnu i nema Srba."  Oni u stvari nisu ni htjeli razmjenu, jer je trebalo da dovedu nas 120, a ne 53.