U svojem poslu svakodnevno koristim Internet. Pri tome se nerijetko susrećem s mnogim malicioznim pojavama kao što su neprimjereni sadržaji (osobito neprimjereni za djecu).

Kao nastavnik u školi imao sam prilike vidjeti kako se djeca ponašaju na Internetu, kako reagiraju na online sredstva komuniciranja, te na Internet općenito. Zadivljujuća je njihova opčinjenost ovakvim načinom komunikacije. MSN, Facebook i drugi slični servisi su potpuno novi oblik komunikacije.

Mnogi odrasli ljudi nerijetko s podsmjehom gledaju dječji žar u online komunikaciji. Ovaj način ima zasigurno mnoge prednosti kao što su druženje s velikim brojem ljudi iz čitavog svijeta, izuzetno brz način komunikacije, te mogućnost istovremene komunikacije s velikim brojem osoba istovremeno.

Ono što me brine jest činjenica da djeca gotovo ni u jednom trenutku ne pokazuju svijest o mogućim zloupotrebama, online prijevari i drugim mogućim lošim pojavama putem Interneta. Mogao bih navesti mnoge primjere u kojima učenici prilikom chat komunikacije ostavljaju svoje pune kontakt podatke potpuno nepoznatim osobama, za koje, naravno, vjeruju da su oni za koje se više-manje izdaju da jesu. Nerijetko dogovaraju susrete i druge oblike komunikacije. Još je apsurdnija njihova uvjerenost u nečiji identitet i iskrenost nakon što vide sliku „osobe“ s kojom komuniciraju. Instant poruke ostavljaju posvuda i svima, a sve ovo rade gotovo uopće bez nadzora roditelja. Ovdje se treba jasno reći da mnogi roditelji nisu dorasli ovom novom načinu komunikacije, te ga često niti ne razumiju, niti znaju koristiti.

Poznajem djecu koja održavaju blogove na kojima pišu i mnoge eksplicitne stvari, vode online dnevnike „iz duše“. Na ovaj način privlače pažnju MNOGIH. U velikom broju slučajeva roditelji te djece o tome ne znaju ništa.

Dvije su iznimno opasne pojave sveprisutne na Internetu: Cyberbullying, seksualni grabežljivci. Ovaj prvi pojam odnosi se na osobe koje ostvaruju kontakte s, uglavnom, mlađim osobama, a s ciljem seksualnog iskorištavanja. Drugi predstavlja maltretiranje porukama, slično  kao onome s SMS porukama.

Od ovakvih i sličnih zloćudnih pojava možemo se zaštititi slijedeći neke od smjernica, kao što su:

1.      Računalo za kojim radi dijete treba biti na vidljivom mjestu,

2.      Poželjno je imati uključen software za sprječavanje neprimjerenih sadržaja,

3.      Informirati djecu o potencijalno opasnim radnjama, kao što je ostavljanje osobnih podataka na Internetu,

4.      Uputiti djecu da prilikom komunikacije s drugim osobama na Internetu ona druga osoba možda nije ta za koju se predstavlja,

5.      Dati na znanje djeci, da ukoliko im netko na Internetu prijeti trebaju obavijestiti roditelje, tj. Vas.

Držim da je od svega najvažnije je razgovarati s djecom, te na taj način dobiti što bolji uvid u njihovu svakidašnjicu. Iznesene smjernice neće djecu zaštititi od mogućih opasnosti modernih načina komunikacije, ali će, vjerujem, umanjiti mogućnost njihove učestalosti.

prof. informatike 

Vjeran Kokor