Sjedim sama u kutu svoje sobe. Oko mene četiri zida, četiri hladna zida. Oni su zakleti na vječnu šutnju. Kada pogledam unatrag vidim mnogo boli. Ustajem, hodam stazama svoje tuge.

Osvrnem se i pogledam jedan trag roze boje. To je zračak sreće koji prosijava monotoniju moga života. Taj tračak srece si ti. Samo si me ti znao učiniti sretnom,ljubiti onako iskreno i neiskvareno. Samo ti...
Oh, sada mi se sve čini tako dalekim i stranim. Bojim se, tako se silno bojim tebe,svojih osjećanja i onog sto nosi noć. Te proklete duge noći...
Sada bježim, bježim od svojih misli. Ja znam da ce sve proći i molim Boga da mi pomogne da doživim taj dan, dan kada ces se otisnuti iz mog srca i zauvijek nestati u bezdanu. Boljet će, silno će boljeti...
I na kraju te molim da mi oprostiš što sam te voljela i što sam te pustila da odeš...
A mogli smo biti sretni. Možda...možda se nekada sretnemo u boljm svijetu...

Oprosti ljubavi!