Dobro raspoloženi za stjecanja novih iskustava i pomalo znatiželjni krenuli smo na put praktičnog ekumenizma, kako smo i planirali, ujutro u četvrtak 9. listopada. U kombiju Katoličkog školskog centra udobno su se smjestili: biskup Pero Sudar, mons. Mato Zovkić, prof. Milenko Brkić, fra Milan Lončar i vozač fra Marijan Karaula, sve članovi Vijeća za ekumenizam i dijalog među religijama i kulturama pri BK.
    Prva postaja našega hodočašća po istočnoj Bosni bila je Ravna Romanija, gdje nas je, nasmijan, dočekao mladi jeromonah Andrej (Zoran Kovačević). Pokazao nam hram sv. Georgija, spomen-kapelu i manastir, otkrio da je na mjestu gdje se oni sada ponosno dižu sve do nedavno bila ledina, počastio nas kavom i slatkišima, te nam se pridružio i cijelo nam vrijeme bio ugodan i koristan vodič na putovanju.

Na obližnjem Sokocu posjetili smo najprije Srpsko vojničko groblje s ukupno 958 istovjetnih bijelih grobova vojnika Sarajevsko-romanijske regije poginulih u nedavnom ratu, a koje je napravljeno po uzoru na vojničko groblje u Solunu, a potom se svratili u hram sv. Ilije Proroka. O crkvi-hramu, najstarijem vjerskom objektu na širem romanijskom području, iscrpno nam je progovorio paroh Milorad Ljubinac, koji je na Sokocu već 31 godinu i koji nas je, zajedno sa svojim suradnicima, ugostio bogatim doručkom u svom parohijskom domu.
Put do Goražda malo se razvukao ili nam se tako činilo. Srećom da je dan bio pun toplog jesenskog sunca a mi smo očima uživali u prekrasnim tonovima rujansko-listopadskih boja odjeće kojom je bilo obučeno drveće/šuma svud uokolo ceste pokraj Drine. U mjestu Sopotnici, dva-tri kilometra prije Goražda, još uvijek na teritoriju Republike Srpske, posjetili smo hram sv. Velikomučenika Georgija, zadužbinu hercega Stjepana Vukčića Kosače iz 1446. godine. U hramu je, kaže s opravdanim ponosom naš domaćin, 1519. godine bila smještena prva tiskara na Balkanu

U federacijskom pak Goraždu svratili smo se u obnovljenu crkvicu sv. Ivana Apostola. Mala skupina srpskih povratnika pjesmom je i skromnim ručkom u dobro oštećenom parohijskom domu, još nezatvorenih prozora i punom propuha, upravo slavila dan svoga sveca (slavu). Silno su se obradovali našem dolasku i barem usputnom sudioništvu u njihovoj proslavi.
Čajniče je bila doista dojmljiva postaja ovoga našeg putovanja. Ovdje su, jedna uz drugu, već odavno dvije pravoslavne crkve: Stari čajnički hram iz 15. stoljeća i Nova čajnička crkva, koja se počela graditi 1857. i dovršena 1863. godine. Zanimljivo: obje su posvećene Uspeniju Presvete Bogorodice! Ova nova crkva značajna je i nadaleko poznata po tom što se u njoj „od nezapamćenog vremena“ čuva Čudotvorna ikona Svete Bogomajke (Čajnička Krasnica). Prema narodnoj i crkvenoj predaji ikona je jedno od tri slikarska djela sv. Luke Evanđelista. Na poleđini ove ikone, u zadnje se vrijeme „pokazao“ i lik sv. Luke. Inače, Čajniče je podijeljeno na dvije parohije, a naši su domaćini bili oba paroha, sveštenici Tihomir Motika i Zoran Kalajdžić, koji su nas počastili bogatim ručkom i neskrivenom srdačnošću.
Ipak, kruna ovoga našeg jednodnevnog hodočašćenja od jedne pravoslavne crkve do druge u istočnom dijelu dabro-bosanske mitropolije bio je Dobrun, naselje nekih desetak kilometara udaljeno od Višegrada prema Užicu. Ovdje je na povijesnim temeljima nedavno podignut potpuno novi manastir ispred kojeg nas je te večeri dočekao dobro raspoložen mitropolit dabro-bosanski Nikolaj. Sam je osobno predstavio nam prastaru crkvicu, novoosnovani muzej Prvog srpskog ustanka, galeriju sa umjetničkim djelima i druge prostorije manastira. Opet smo bili počašćeni, ovaj put „samo“ kavom, rakijom i medom.
Valja mi na kraju još kazati, a to nije samo moj dojam, da se isplatilo krenuti na ovo hodočašće i da je ideja bila puni pogodak, jedino se nismo usuglasili čija je bila. Imalo se, naime, što vidjeti, svugdje smo srdačno  primani i ugošćavani, te smo svoje džepove napunili novim saznanjima i dragim iskustvom. Više nego zadovoljni, kako su u jednom trenutku spontano kazali svi koji su putovali, vratili smo se navečer u Sarajevo istom cestom kojom smo iz njega tog jutra i otišli.

Marijan KARAULA